Padmasambhava

U svjetskoj povijesti duhovnosti malo je mističnih i nedokučivih, a opet toliko fascinantnih figura koje bi se mogle usporediti s Padmasambhavom, “Guru-om rođenom iz Lotosa”. Strogo povijesno gledajući, o njemu se vrlo malo zna, a i to malo sačuvano je u kazivanjima i tekstovima koji u današnje vrijeme više nalikuju Tolkienovim “Gospodarima Prstenova” nego povijesnim kronikama; čudesno rođen u lopoču na jezeru Danakosha u zemlji Urgyen (današnjem Pakistanu) 12 godina nakon Buddhine smrti, u ovom svijetu se pojavio kao emanacija srca Buddhe Amitabhe, kao odgovor na zaziv koje su uputile Dakine (mistična ženska bića, nalik vilama). Odgojen u kraljevoj palači kao princ, biva protjeran iz zemlje nakon što trozubcem ubije sina jednog od ministara, nakon čega kao yogi godinama luta grobljima tadašnje Indije, podjarmljujući pod svoju vlast brojne negativne i demonske sile. Iako rođen kao direktna emanacija Buddhe, Padmasambhava potom pristupa tradicionalnom budističkom treningu, te preuzima redovničko zaređenje. Nakon što je ovladao svim u to vrijeme poznatim budističkim učenjima i praksama, Padmasambhava nastavlja živjeti kao mahasiddha (biće obdareno magičnim duhovnim moćima), pokoravajući demone i preobraćajući ljude na budistički put.
Nakon što je na području Indije i Nepala živio gotovo 1300 godina, na poziv tibetskog kralja Trisong Detsena na prijelazu osmog stoljeća u deveto stoljeće odlazi u Tibet. Na putu kojim je prolazio redom je pokoravao brojna neprijateljska bića koja su ga pokušavala zaustaviti, kako ljudska tako i neljudska, neprijateljski nastrojena prema budističkom učenju. Zahvaljujući njegovom dolasku u Tibet, izgrađen je prvi budistički samostan nazvan Samye, te počeo sveobuhvatni procvat Dharme kao državne religije Tibeta, koji će potrajati sve do kineske okupacije te himalajske zemlje 50-tih godina XX. stoljeća. Meditirajući i šireći Dharmu, Guru Rinpoche (“Dragocjeni učitelj” kako su Tibetanci prozvali Padmasambhavu) ostaje u Tibetu 56 godina, nakon čega na mističan način napušta Zemlju Snjegova i odlazi na jugozapadni kontinent pokoriti krvožderne demone – rakshase. Za sobom je ostavio brojne prosvijetljene učenike koje su preuzeli zavjete da će se rađati ponovno i ponovno za dobrobit svih osjetilnih bića, te nebrojena skrivena učenja za buduće generacije – tzv. terme, koje i dan danas otkrivaju predodređeni učenici.
Suočen s ovakvim životnim “curiculumom”, nepristrani čitatelj mora zaključiti da takva “bajka za odrasle” očigledno nema za cilj donijeti egzaktne povijesne činjenice o Padmasabhavi, jer pokušaj da je se doslovno razumije ne vodi nikamo. Zbog nemogućnosti da ga se smjesti u uobičajene ljudske koncepte, još u vrijeme njegovog boravka u Tibetu bilo je onih koji su ga proglašavali opsjenarom i čarobnjakom, koji svojim zlim činima pokušava zavesti kralja Trisong Detsena. Zbog istih razloga, i u kasnijim razdobljima razvoja budizma u Tibetu Nyingma tradicija koju je ustoličio Padmasambhava povremeno bi dolazila pod udare “pravovjernih učenih” budista.
Dolaskom tibetskog budizma na Zapad stvar je postala još kompliciranija; zapadni učenici koji su prije toga mahom čuli za “izvornu” Buddhinu Dharmu sačuvanu u Hinayana tradiciji, odjednom su se suočili s likom koji više nalikuje superheroju iz Marvelovih stripova nego dobrom Buddhi koji snagom svoje mudrosti spašava svijet.

Razlog svih takvih nerazumijevanja u osnovi je vrlo jednostavan: Padmasambhava je biće koje je u sebi potpuno otjelovilo ideale i moć tantričkog puta, koji ima za cilj u korijenu transformirati sve energije tijela i uma osobe koja tim putem ide. Štoviše, Padmasabhava je utjelovljenje potpunog ostvarenja idela Dzogchena, “Veliko savršenstva”, najrafiniranijeg znanog budističkog učenja koje nadilazi i stupanj tantre – svijesti u potpunosti oslobođene prianjanja za bilo kakav oblik vremensko-prostorne dimenzije. Takvo biće se ni na koji način ne može upoznati doslovno, te svi pokušaji da ga se “zamrzne” u tipizirani kalup padaju u vodu.
Guru Rinpocheu se učenik može približiti samo korak po korak, upoznavajući njegove različite manifestacije kroz zbližavanje s cjelokupnim opusom budističkih učenja sačuvanih u devet vozila Nyingma učenja – devet yana.
Tek nakon temeljnog upoznavanja s tzv. “uzročnim vozilom” osnovnih budističkih učenja, metode podučavanja koje za svoje oružje koristi sposobnost logičnog razlučivanja ljudskog uma zasnovane na zdravom razumu, osoba može s ispravnom motivacijom ući u istraživanje dubljih, zatamnjenih razina vlastite svijesti do kojih logika ne prodire.
U tom području “sjena” vrijedi samo jezik “sjena”, a njega je puno lakše iskazati poetskim opisima nego logičkim jezikom dualističke percepcije. Tu počinje mistični svijet tantre, koji koristi raznovrsne ritualne metode za transformaciju dublje razine uma i tijela koje na Zapadu nazivamo “podsvješću” i “genetskom uvjetovanošću”.
Nakon što područje sjena zabljesne blistavim jasnim bojama, predstoji konačan susret sa samom prirodom svijesti, u kojoj čak i “jezik sjena” prestaje, a uvidom u nju samsarička percepcija svijeta zauvijek biva napuštena. Metoda podučavanja koja se ovdje koristi naziva se “Veliko savršenstvo” ili Dzogchen.
Padmasambhava otjelovljuje savršenog učitelja koji je sposoban podučavati Dharmu na svim tim razinama, te svoje učenike tako zauvijek osloboditi od patnje.
Zato Tibetanci Guru Rinpochea doživljavaju kao “Drugog Buddhu”, koji je za razliku od Buddhe Shakyamunija težište podučavanja Dharme sa sutričkih metoda prebacio na Tantru i Dzogchen.
Osim što je prisutan u svojim učenjima koje su do danas oživotvorile mnoge generacije učenika u neprekinutom nizu, predanja o njemu kazuju kako Padmasambhava nikada nije umro, već je svoje obličje samo transformirao u neuništivo dugino tijelo, koje će trajati sve dok ocean eona ne bude iscrpljen. Kaže se da on i dalje neumorno podučava, a njegov moćni blagoslov koji uklanja sve prepreke na duhovnom putu i danas mogu dobiti svi koji mu se iskreno obrate za pomoć.