Učenja

Da bismo razvili Bodhicitu moramo njegovati četiri bezgranične kvalitete: dobrohotnost, suosjećanje, radost i svejednakost. Od te četiri najvažnija je neograničena svejednakost koja ne čini razliku između prijatelja i neprijatelja, i upravo s njom trebamo započeti meditaciju. Neograničena svejednakost vodi nas mudrosti jednakosti, jednoj od pet mudrosti prosvijetljenog Bude.
Da bismo ilustrirali kako Bodisatva stavlja dobro drugih prije osobne sreće, možemo se prisjetiti jednog prijašnjeg života Gospoda Bude u kojem se rodio kao kornjača u oceanu. Kada je pet mornara palo u ocean s oštećena broda, kornjača se pojavila na površini pred njima i koristeći ljudski jezik rekla: ‘Popnite se na moja leđa, odvest ću vas do čvrstog tla.’ Uz velike teškoće kornjača je uspjela izvući pet mornara da obale otoka. Bili su spašeni.
Međutim, kornjača je bila toliko iscrpljena da se morala odmoriti na plaži i ubrzo je usnula. Dok je spavala, osamdeset tisuća malih kukaca popelo se na kornjaču i počelo jesti njeno tijelo. Kornjača se probudila u velikim bolovima, ali pomisli: ‘Ako sada odem u vodu, svi ovi kukci će biti mrtvi’. Zato odluči prepustiti im svoje meso i krv. Osamdeset tisuća kukaca i crva tako je pojelo cijelu kornjaču. Neposredno prije nego što će umrijeti, ona je zaželjela ovu želju (budući da je bila veliki Bodisatva): ‘Kada konačno postanem potpuno prosvijetljeni Buda, neka ovih pet mornara i osamdeset tisuća kukaca budu prvi koje ću podučavati Darmu i tako dovesti na put prosvjetljenja.’
Snaga molitve je bila tolika da je Buda Shakyamuni, kada je postigao prosvjetljenje, upravo za pet odličnih učenika, pet redovnika koji su prije bili mornari, prvi put pokrenuo kotač Darme. Tom prvom učenju u Parku Jelena u Sarnatu kraj Varanasija prisustvovalo je i osamdeset tisuća nebeskih bića koja su prije bila osamdeset tisuća kukaca. To je jedan primjer konačnog suosjećanja, sposobnosti da se dobrobit drugih stavi ispred osobne.
Bodisatve nikada ne osjećaju mržnju prema onima koji im uzrokuju patnju: prema njima osjećaju tek suosjećanje i želju da pomognu. Svoje prijatelje i obitelj doživljavaju kao iluzorna bića, s kojima se sreću kao u snu. Nijedna emocionalna veza ne utječe na njihovu ljubav niti ometa njihovu praksu Darme. Slobodni od lanaca mržnje i prianjanja, oni prema svim bićima iskazuju jednaku dobrotu.
Dobrohotna naklonost je želja da drugi iskuse sreću i pronađu uzroke te sreće. Sva bića čeznu za srećom, ali teško da je netko od njih i postigne. Zato željeti im što je više sreće moguće, kao i da pronađu uzroke sreće naziva se ‘dobrohotna naklonost’.
Dobrohotna naklonost ima nebrojene kvalitete. Ako posjedujete tu duboku ljubav u svom biću, prirodno ćete darivati druge. U tom slučaju nema načina na koji bi vas bilo koji loš utjecaj mogao povrijediti, zato jer je suosjećanje najmoćnije oružje protiv negativnih sila.
U drugoj priči iz Budinih prošlih života dok je bio Bodisatva rodio se kao kralj nazvan ‘Moć ljubavi’. Desilo se da je pet divljih demonki ili rakšasa ušlo u njegovo kraljevstvo. Došle su do mjesta gdje su pastiri držali ovce i druge životinje. Rakšase su mislile da će ih oštrim noktima i zubima čvrstim poput čelika vrlo lako ubiti. Iako su pokušale, nisu uspjele nanijeti ni najmanju povredu ni pastirima ni životinjama.
Razbjesnivši se, zapitale su ih: ‘Što se događa? Svugdje u svijetu lako možemo ubiti svakoga, no vas ovdje čak ne možemo ni zagrebati po koži’. Pastiri su im odgovorili: ‘To je zbog moći našeg kralja koji u svojoj palači neprestano meditira na dobrohotnu naklonost’. Rakšase su se začudile kad su čule da postoji tako izuzetno biće i zapitale pastire mogu li posjetiti njihovog kralja. I tako ih pastiri odvedoše kralju, gdje mu se one vičući obratiše: ‘Mi trebamo meso da bi preživjele, ali u tvom kraljevstvu ne možemo ubiti ni najmanje stvorenje’.
Kralj pomisli ‘Ne pronađu li ništa za jelo, ove rakšase će umrijeti, no ja zbog toga ne želim žrtvovati ničiji život: mogu ih jedino nahraniti mojim mesom’. Tako i učini. U trenutku kada su Rakšase okusile kraljevo meso, njihova srca ispunila je ljubav prema svim bićima koja ih okružuju i izgubile su svaku želju za povrijeđivanjem drugih.
Neograničeno suosjećanje je želja da sva bića bez iznimke budu slobodna od patnje i uzroka patnje. Taj osjećaj se rađa iz kontemplacije o tuđim patnjama i želje da se zbog toga nešto poduzme. Osim ljudskog, postoje mnoga druga područja u kojem žive različita bića. Tako je na pr. područje pakla ispunjeno beskonačnom patnjom. Zamislite da su vaši roditelji upali u takva paklena područja i da ih nabadaju i probadaju tisućama oružja i spaljuju u nepodnošljivo vrućim plamenovima: osjetit ćete snažan poticaj da učinite nešto da im olakšate patnju i spasite ih njihovih muka.
To je osnovni osjećaj suosjećanja. Bića u samsari svugdje pate. U područjima pakla ih spaljuju ili se smrzavaju, u području gladnih duhova pate od žeđi i gladi, od ropstva i klanja u svijetu životinja, od rođenja, starosti, bolesti i smrti u području ljudi, od ljubomore i sukoba u području polubogova, te u božanskim područjima od gubitka svojih ugodom ispunjenih života i ponovnog pada u niža postojanja. Razmotrite li sve ovo, u vama će narasti osjećaj ‘Bilo bi divno kada bi ih mogao osloboditi njihove patnje!’.
Neograničenu radost trebate osjećati kada vidite nadarena i učena bića koja su sretna, slavna i utjecajna. Umjesto da osjetite nelagodu i ljubomoru zbog njihove dobre sreće, iskreno se radujte razmišljajući: ‘Neka nastave biti sretna i uživaju u još većoj sreći!’. Molite se da iskoriste svoje bogatstvo i moć za pomoć drugima, da služe Darmi i Sangi, čine prinose, grade samostane, šire učenja i čine druga hvalevrijedna djela. Radujte se i zaželite:
‘Neka ona nikada ne izgube svoju sreću i privilegije. Neka njihova sreća stalno raste, i neka je iskoriste za dobrobit drugih i širenje učenja.’
Molite se da vam um bude ispunjen neograničenom svejednakošću, dobrohotnom naklonošću, suosjećanjem i radošću – neograničenim poput onih Bodisatvinih. Učinite li tako, istinska Bodhicita će se sigurno pojaviti u vama.
Razlog zašto su ove četiri kvalitete neograničene ili neizmjerljive krije se u tome što je njihov objekt – ukupnost osjetilnih bića – neograničen, njihova korist – dobro svih bića – neograničena, a njihov plod – kvaliteta prosvjetljenja – neograničena. One su neizmjerne poput neba i predstavljaju istinski korijen prosvjetljenja.
U ovoj, kao i u drugim praksama, trebamo primijeniti tri uzvišena načina: želju da to što ćemo činiti koristi svim bićima; da dok to činimo budemo potpuno sabrani na to što radimo, održavajući razumijevanje prazne prirode svih fenomena; i da naposljetku praksu zaključimo posvećenjem svih zasluga prakse dobrobiti svih bića. To je najbolji način da ugodimo Budama i Bodisatvama. To je i najbolji način razvijanja meditativnog iskustva i postignuća, a da ne postanemo lovina preprekama koje narastaju iz ljutnje, prianjanja i ponosa.

Ulomak iz knjige “Prosvjetljena hrabrost”

Promatraj sve fenomene kao san.

Ako imamo neprijatelje, tad stvaramo naviku razmišljati o njima kao o trajno neprijateljski nastrojenima. Pri tom možda osjećamo da su oni bili neprijatelji naših predaka u prošlosti, da su u sadašnjosti protiv nas, te da će mrziti i našu djecu u budućnosti. Možda tako razmišljamo, no stvarnost je zapravo sasvim različita. U stvari, mi ne znamo što smo bili i gdje smo živjeli u našim prethodnim životima, tako da nije izvjesno da li su danas nama suprotstavljeni ljudi u prošlosti bili naši roditelji! Kad umremo, više nemamo ideja gdje ćemo se preporoditi, te nemamo saznanja hoće li ti naši neprijatelji možda postati naši očevi ili majke. U sadašnjosti možda imamo potpuno povjerenje u svoje roditelje koje toliko volimo, no kad oni odu iz ovog života, tko može garantirati da se neće ponovno roditi među našim neprijateljima? Budući da su nam nepoznati naši prošli i budući životi, imamo utisak da su nam sadašnji neprijatelji utvrđeni u svom neprijateljstvu prema nama, te da će nam naši sadašnji prijatelji uvijek ostati takvi. To samo pokazuje da nikad nismo stvarno razmislili o tom pitanju.
Razmotrimo li sve ovo pažljivo, možemo se poslužiti slikom situacije u kojem puno ljudi radi na nekom zahtjevnom projektu. U jednom trenutku svi oni su prijatelji, osjećaju međusobnu bliskost, vjerujući jedni drugima i čineći si razne usluge.
No, tad se nešto dogodi i oni postaju neprijatelji koji povrjeđuju ili čak ubijaju jedni druge. Takve stvari se događaju, a takvi obrati se ponekad pojavljuju i po nekoliko puta tijekom jednog života – samo iz razloga što su sve složene stvari i situacije netrajne.
Ovo dragocjeno ljudsko tijelo, uzvišeni instrument za postignuće prosvjetljenja, samo po sebi je netrajan fenomen. Nitko ne zna kad će i kako nastupiti smrt. Mjehurići se pojavljuju na površini vode, no već u idućem trenutku više ih nema, oni nemaju trajnost. Isto je i sa dragocjenim ljudskim tijelom kojeg smo uspjeli pronaći. Prije nego što se uključimo u praksu, najčešće protratimo sve vrijeme ovoga svijeta, no tko zna kad će ovaj naš život jednostavno prestati? A jednom kad izgubimo naše dragocjeno ljudsko tijelo, naše duhovna struja, nastavljajući svoje postojanje, može nas odvesti rođenju među životinjama ili jednom od paklova ili božanskih svjetova gdje je duhovni napredak nemoguć. Čak i život u božanskim uvjetima, gdje je sve lako i udobno, predstavlja situaciju nepodesnu za praksu, s obzirom na neprekidnu neumjerenost i zaluđenost uma koji čine glavnu odliku postojanja bogova.
U sadašnjosti, vanjski svijet – zemlja, kamenje, planine, stijene i litice – percepciji naših čula čini se trajan i stabilan, poput kuće sagrađene od armiranog betona, za koju vjerujemo da će trajati generacijama. U stvarnosti, ne postoji ništa stvarno postojano; sve to nije ništa drugo do grada iz snova.
Kakve su samo zgrade njihovi dobročinitelji podizali za njih u prošlosti dok je Buddha živio okružen mnoštvom Arhata i dok je učenje napredovalo! No, sve to bilo je netrajno; danas od svega toga nije ostalo ništa osim prazne zemlje. Na isti način, na sveučilištima Vikramashila i Nalanda,7 tisuće pandita provodili su vrijeme podučavajući ogromne redovničke zajednice. Sve je netrajno! Danas se tamo ne može pronaći niti jedan redovnik, niti jedan svezak Buddhinih učenja.
Uzmimo primjer iz ne tako davne prošlosti. Prije dolaska kineskih komunista, koliko je samostana bilo na području koje se nazivalo Tibetom, zemljom snjegova? Koliko hramova i samostana je bilo u njemu, u Lhasi8, u Samyeu i Trandruku? Koliko je u njima bilo dragocjenih predmeta, simbola Buddhinog Tijela, Govora i Uma? Danas se tamo ne može naći čak ni jedna statua. Sve što je preostalo u Samyeu je otprilike veličine ovog šatora, jedva veće od stupe. Sve je odneseno, razbijeno ili oštećeno, a sve velike statue su uništene. Sve te stvari su se dogodile, sve to demonstrira netrajnost.
Pomislite na sve lame koje su došle živjeti u Indiju, kao što su Gyalwa Karmapa, Lame Kalu Rinpoche i Kyabje Dudjom Rinpoche; pomislite na sva učenja koje su dali, i koliko su doprinijeli očuvanju Buddhinih učenja! Svi su oni umrli. Mi ih više ne možemo vidjeti, te oni danas predstavljaju samo objekte kojima usmjeravamo svoje molitve i vjeru. Sve je to zbog netrajnosti. Na isti način trebamo razmišljati o našim očevima, majkama, djeci i prijateljima… Kad su Tibetanci pobjegli u Indiju, za mnoge od njih su klimatski uvjeti bili preteški, te su oni masovno umirali. Samo u mojoj družini bile su tri do četiri smrti svakog dana. To je netrajnost. Nema te stvari koja postoji a da je stabilna i trajna.
Ako razumijemo netrajnost, bit ćemo sposobni staviti u praksu sveta učenja. No, nastavimo li razmišljati da će sve ostati kao što jest, tad se ponašamo kao bogati ljudi koji i na samrtnoj postelji raspravljaju o poslovnim projektima! Takvi ljudi nikad ne pričaju o budućim životima, zar ne? To samo pokazuje da uvažavanje činjenice smrti nikada nije dotaklo njihovo srce. To je njihova pogreška, njihova zabluda.
Što je zabluda? Kako ćemo je definirati? Ona je nalik luđaku koji usred hladnog zimskog dana skače u vodu da bi se okupao, previše pomućenog uma da bi uvidio da će mu se tijelo smrznuti. Za takvog čovjeka mislimo da je lud, no na potpuno isti način Bodhisattva, kad pogleda na nas čistog uma slobodnog od zabluda, vidi naše aktivnosti jednako ludima! Trebali bi biti prilično uvjereni u činjenicu da smo posve obuzeti zabludom, te da stvari koje vidimo na uobičajeni način, razdvojene od naših umova, same po sebi nemaju ni najmanji stupanj stvarnosti.
No, što je to što stvara tu iluziju? To je um, a on to čini tako da uzima za stvarno ono što je iluzorno i nepostojeće. Međutim, mi trebamo jasno razumjeti da je takva zabluda posve različita od uma, Buddha prirode ili Sugatagarbhe; zato to nije nešto što bi bilo nemoguće promijeniti.
Pa što onda činiti s umom, tim tvorcem iluzija? Može li se uopće i za um reći da postoji? Da bi to razumjeli, moramo

Analizirati nerođenu prirodu svjesnosti.

Kad u onome što držimo za svoj um naraste ljutnja, spremni smo zaboraviti čak i opasnosti koje nam možda prijete. Lica nam preplavi gnjev, grabimo oružje i čak smo spremni ubiti mnoštvo ljudi. No, ta ljutnja je iluzija; ona u stvari nije nikakva velika snaga koja navaljuje na nas. Ona postiže samo jednu stvar, a to je da nas šalje u pakao, iako u stvari ona nije drugo do misli, neznatne misli. Ona je samo misao, pa opet…
Uzmimo za primjer bogatu osobu. Ona je bogata, sretna i veoma zadovoljna sama sa sobom, te razmišlja “ja sam bogata”. No, u slučaju da svu njezinu imovinu konfisciraju činovnici ili neka druga osoba, ona će pasti u depresiju i jad. Ta radost je um. Ta tuga je um. A taj um je misao.
Što možemo reći o tim takozvanim mislima? U ovom trenutku, dok ja podučavam Dharmu, razmotrimo mentalno iskustvo koje imate dok me pažljivo slušate. Ima li ono oblik ili boju? Možemo li ga pronaći u gornjim ili donjim dijelovima tijela, u očima ili ušima? Ono što nazivamo umom u stvari uopće nije ovdje. Ako je on stvarno nešto, morao bi imati svoje karakteristike, poput boje. Morao bi biti bijel, žut, itd., ili bi morao imati oblik kao što ga imaju stup ili vaza. Morao bi biti velik ili malen, star ili mlad, itd. Promatrate li sebe iznutra, saznat ćete da li um postoji ili ne postoji. Uvidjet ćete da um ne počinje, ne završava, niti bilo gdje boravi; da nema boju ni oblik, te da ga se ne može pronaći ni unutar ni izvan tijela. A kad uvidite da on ne postoji kao bilo koja stvar, tad ostanite boraviti u tom iskustvu bez pokušaja da ga označite ili definirate.
Kad stvarno ostvarite postignuće ove praznine, bit ćete poput velikog Milarepe ili Guru Rinpochea, koji su ostajali nedotaknuti vrućinom ljeta i hladnoćom zime, niti ih se moglo spaliti u vatri ili utopiti u vodi. U praznini nema ni bola ni patnje. Mi, s druge strane, ne razumijemo praznu prirodu uma, tako da čak i kad nas ugrize sasvim mali kukac, počnemo misliti: “Joj! ugrizao me je. To boli!”; ili kad netko kaže nešto neljubazno, postajemo ljuti. To je znak da nismo uvidjeli praznu prirodu uma.
Čak i ako smo uvjereni da su naši tijelo i um po svojoj prirodi prazni, čak kad to uvjerenje, koje se obično naziva protuotrovom, naraste u našem umu, kaže se da:

Protuotrov će nestati sam od sebe.

Ljudi koji pitaju za učenja Dharme to čine iz straha pred onim što im se može dogoditi nakon smrti. Odluče da moraju uzeti utočište, od lame zatražiti upute i zatim se potpuno usredotočiti na praksu: stotinu tisuća prostracija, stotinu tisuća prinosa mandale, ponavljanje formule utočišta itd. To su, naravno, pozitivne misli, ali misli, budući da nisu čvrste prirode, ne traju vrlo dugo. Kad učitelj više nije prisutan i nema više nikoga tko bi nam mogao pokazati što treba i što ne treba činiti, tad većina praktikanata završava onako kako kaže izreka: Stari yogiji postaju bogati; stari učitelji se žene. To samo pokazuje da su misli netrajne, te trebamo imati na umu da je svaka misao ili protuotrov – čak i misao o praznini – po svojoj prirodi prazna i bez čvrstog postojanja.

Priroda puta počiva u alayi.

No, kako bi to trebali počivati u praznini, slobodni od svih mentalnih aktivnosti? Recimo za početak da stanje uma mislećeg “Ja” nema nikakvu zbiljsku stvarnost. Iako je tako, mi ipak imamo osjećaj nečeg stvarnog i postojanog što nazivamo “Ja”, koje je podržavano tijelom s njegovih pet čulnih moći i osam svijesti. To su tehnički pojmovi i nije ih lako razumjeti. Ako, na primjer, oko opazi oblik, viđenje se pojavljuje zahvaljujući svjesnosti oka. Ako je oblik nešto ugodno, tad razmišljamo “to je dobro, to mi se sviđa”. Ako vidimo nešto zastrašujuće, duha na primjer, ili nekoga s puškom tko se sprema da nas ubije, tad počinjemo misliti kako ćemo biti ubijeni i reagiramo panično. Međutim, prava istina je da se ti vanjski događaji, koji se naizgled događaju “tamo vani”, u stvari događaju “ovdje”, “unutra” i stvaraju ih naši umovi.
Što se tiče tog gdje su u ovom trenutku smješteni naši umovi, možemo reći da su oni povezani s našim tijelima, te da zahvaljujući njihovoj kombinaciji imamo sposobnost govora. Šator kojeg drže konopci nategnuti s njegovih strana i s drvenim stupom u sredini postaje mjesto u kojem možemo boraviti. Na isti način naše tijelo, govor i um privremeno borave zajedno. No, kad umremo i naši umovi odu u bardo, naša tijela će ostati iza nas a govor potpuno prestati postojati. Naše umove pri tom neće pratiti bogatstvo koje smo prikupljali tijekom života, niti naši očevi i majke, niti naši rođaci i prijatelji. Bit ćemo sami, praćeni dobrom ili zlom koje smo počinili, koje ne možemo otresti od sebe, baš kao što se ne možemo otresti ni vlastite sjene.
Tijelo koje u smrti ostavljamo iza sebe naziva se leš. Bilo da se radi o tijelu naših roditelja ili relikvijama našeg učitelja, ono je svejedno samo leš. Iako i leševi imaju oči, s njima ništa ne mogu vidjeti; ne mogu slušati svojim ušima niti govoriti svojim ustima. Možemo ih tretirati s poštovanjem, oblačiti u brokatnu odjeću i postavljati na tronove, ili se prema njima možemo ponašati grubo, spaljujući ih u vatri ili bacajući ih u vodu. Leševima je svejedno. Oni su bez uma baš poput stijenja, nisu ni sretni ni tužni.
Kad je um pozitivan, tijelo i govor, sluge uma, također će biti pozitivni. No kako učiniti um pozitivnim? U ovom trenutku mi se prianjamo za pomisao da su naši umovi stvarni entiteti. Kad nam netko pomogne, pomislimo “Ta osoba je bila tako dobra prema meni, zauzvrat i ja prema njoj moram biti dobar i učiniti je prijateljem za živote i živote koje će doći”. To samo pokazuje da ne razumijemo praznu prirodu našeg uma. O našim neprijateljima razmišljamo o tome kako da ih povrijedimo što je više moguće, po mogućnosti da ih ubijemo ili bar lišimo sve njihove imovine. Tako razmišljamo samo zbog toga jer mislimo da je naša ljutnja istinski i trajni fenomen – iako to uopće nije. Iz tog razloga trebamo počivati u praznoj prirodi uma daleko od svih mentalnih rasprava, u tom stanju koje je slobodno od prianjanja, u jasnoći koja je daleko od svih koncepata.
Da bi priveli opis apsolutne Bodhichitte kraju, korijenski tekst kaže:

Nakon meditacije, doživljavaj fenomene kao nestvarne.

Kaže se da se kad osoba završi s meditacijom, svi fenomeni, ona sama i vanjski fenomeni, svijet i njegovi stanovnici pojavljuju kao da su iluzorni. To međutim treba razumjeti na ispravan način.
Kad veliki Bodhisattve dolaze na svijet da ostvare dobro za sva bića, ustoličujući ih na putu oslobođenja, oni to ne čine zato što ih na to tjeraju njihova karma ili nečiste emocije.
Kao što možemo pročitati u pričama iz njegovih prošlih života, Gospodar Buddha, dok je još bio Bodhisattva, preporađao se među pticama i jelenima, sve u cilju da ih podučavanjem približi putu vrline. Preporađao se i kao vladar svijeta koji je prakticirao veliku darežljivost, dok bi kasnije u svojoj potrazi za Dharmom, ne bi li čuo samo nekoliko redaka učenja, bio voljan spaliti svoje tijelo i skočiti u vatru ili vodu, potpuno nezabrinut za svoj život. Budući da je spoznao prazninu, pri tom uopće nije proživljavao patnju. Mi to nećemo moći sve dok ne spoznamo isto i dok se prianjamo za ideju da je sve trajno i stabilno. To trebamo imati na umu tijekom svojih svakodnevnih života.

Kao što Njegova Svetost Dalai Lama često kaže, postoji mnogo duhovnih tradicija na ovom svijetu koje su pomagale nebrojenim osjetilnim bićima u prošlosti, pomažu u sadašnjosti i pomagat će u budućnosti. Premda u različitim zemljama svijeta postoje pojedinci koji mogu osjetiti sklonost ka prakticiranju budističkog učenja, oni bi neovisno o tome trebali zadržati odnos poštovanja prema svojoj domaćoj religijskoj tradiciji.
Kad govorimo o Dharmi, tada često ističemo da ona mora biti autentična duhovna praksa. Autentičnost dolazi kroz lozu učenja koja se prenosila iz generacije na generaciju učitelja sve unazad do izvora učenja. Takav pristup nam omogućuje da stupimo u kontakt s uistinu kvalitetnim učenjem, jer želimo li se uključiti u duhovnu praksu tada je osobito važno da se uključimo u onaj put koji će nam istinski biti od koristi, a to može učiniti samo autentična praksa.
U posljednje vrijeme svjedoci smo pojave raznih novih oblika duhovnosti i religijskih učenja. Od takvih učenja teško je očekivati trajne dobrobiti, jer se najčešće radi o metodama proizašlih iz osobnih mentalnih konstrukcija svojih osnivača. Iz tog razloga veoma je važno osloniti se na takvog učitelja koji iza sebe ima dugu tradiciju autentične duhovne loze.
U budizmu često kažemo kako bi sebe trebali promatrati kao bolesnu osobu, učitelja kao vještog liječnika, učenje kao lijek a praksu kao uzimanje lijeka.. Iz tog razloga logično je da se moramo osloniti na pomoć kvalificiranog liječnika, odnosno kvalificiranog duhovnog učitelja.
Što se mene osobno tiče, ja ne mogu reći da sam ostvario neko veliko postignuće ili da sam posebno učen u Dharmi.Međutim, budući da vi imate snažnu vezu s mojim korijenskim učiteljem Dilgo Khyentse Rinpocheom koji je bez ikakve sumnje bio potpuno ostvareni učitelj s izuzetno čistom lozom učenja, tada je stvarno velika sreća što želite prakticirati učenje koje je on ostavio za sobom.
Samo nekoliko riječi o životu Dilgo Khyentse Rinpochea: iako je bio nadaleko poznat zbog svojeg ogromnog znanja i iznimnih duhovnih postignuća, čak bi i obični ljudi nakon samo jednog susreta s njim došli do zaključka kako se radi o temeljno dobrom ljudskom biću. Premda je Dilgo Khyentse Rinpoche preminuo prije 11 godina od njegove smrti nije prošlo previše vremena, njegovi blagoslovi su još uvijek veoma živi, a mi koji smo bili njegovi bliski učenici za života smo ga opažali kao otjelovljenje samog Guru Padmasambhave.
Često se kaže da su mudrost i suosjećanje velikih duhovnih majstora poput svjetlosti i topline sunca, te da njihova svjetlost obasjava sva osjetilna bića bez ikakve razlike. Međutim, izuzetno je važno da mi s naše strane imamo povjerenje, inspiraciju i motivaciju koji nas trebaju potaknuti da se izložimo utjecaju njihove svjetlosti.
Kad spominjemo povjerenje, tada ne možemo zaobići pitanja vjere i odanosti učitelju. Naravno, ima puno oblika vjere i odanosti. Neki pojedinci zbog prošlih molitvi, prošlih težnji i prošle karme prirodno i spontano osjećaju veliku bliskost s nekim učiteljem čak i kad samo čuju njegove ime ili vide njegovu sliku.
U drugim slučajevima do pojave vjere nastupa nakon što se osoba upozna sa učiteljevom životnom pričom i njegovim raznovrsnim aktivnostima, te tako na postupan način gradi povjerenje u njega.
U vašem slučaju, budući da vi osjećate vezu s lozom Dilgo Khyentse Rinpochea, s detaljima njegovog života možete se upoznati kroz knjige na zapadnim jezicima o njegovim učenjima, postoji i kratak film o njegovom životu, te sve to može pomoći da se dobije dublje povjerenje u njega.
Postoje različiti stupnjevi u razvoju vjere i odanosti učitelju. Prvi od njih zovemo jasna vjera. Radi se o vjeri koja se pojavljuje u trenutku kad čujemo ime ili vidimo lik nekog učitelja i čujemo za detalje njegovih učenja, te u tom trenutku kao da se nešto razjasni ili probudi u našem umu.
Drugi oblik vjere je goruća vjera. To je situacija kad i sami poželimo izaći na duhovni put i krenuti učiteljevim stopama i ostvariti njegove kvalitete. Treći oblik je vjera proizašla iz uvjerenja. Radi se o vjeri koju osjećamo duboko unutar sebe i ona predstavlja unutarnju sigurnost po pitanju učitelja i njegovih učenja.
Meni osobno nije bilo teško pronaći duhovnog učitelja, budući da sam rođen kao unuk Khyentse Rinpochea, i od svoje 5 godine stalno sam boravio s njim. Rinpoche je bio izuzetno visok čovjek i često je nosio posebnu tibetsku jaknu s velikim rukavima. U to doba sam bio tako malen da sam se mogao zavući u njegove rukave, a ponekad bi se i popišao u njih dok sam bio unutra. Naravno, tada sam bio jako mali i nisam ništa znao o vjeri u učitelja niti o Dharmi. Dilgo Khyentse Rinpoche je bio veoma nježan i pažljiv djed, pa mi je između ostalog često dozvoljavao da spavam do kasno ujutro. Kako sam odrastao, polako sam od njega učio o Dharmi, saznao za važnost vjere u učitelja i naučio kakve kvalitete mora imati autentičan duhovni majstor. Kroz taj proces moja ljubav prema njemu se polako mijenjala, te sam ga naposljetku prestao gledati kao djeda i počeo doživljavati kao duhovnog majstora. Što sam više saznavao o Dharmi i kvalitetama učitelja, to je moja vjera u njega postojala sve snažnija, te je on naposljetku postao moj istinski učitelj.
U vrijeme dok sam bio mlad, boravio sam s mnogim mladim Rinpocheima koji su kao i ja učili od Dilgo Khyentse Rinpochea. U doba kad smo bili tinejdžeri znali smo raditi svakakve nepodopštine, ali činilo se da Khyentse Rinpoche sve vidi – nije bilo načina da “iza zida” napravimo nešto zločesto a da on za to ne sazna. Na kraju smo zaključili da odlučimo li raditi nepodopštine bolje da ih niti ne skrivamo, jer će Khyentse Rinpoche ionako znati za njih.
Premda je prošlo 11 godina od njegove smrti, jako sam sretan što još uvijek često sanjam Rinpochea i premda se pri tom ne radi o velikim vizijama već o običnim snovima, moja vjera u njega i dalje stalno jača.
O svemu ovome sam govorio zato jer u Vajrayana budizmu vjera u duhovnog majstora ima posebno značajno mjesto. Premda je Khyentse Rinpoche odigrao središnju ulogu u mom životu, ni u jednom trenutku ne želim reći da je bio najveći od svih učitelja. O njemu govorim iz jednostavnog razloga što zbog veze koju imate s njim nije loše znati o vrsti odnosa koju bi čovjek trebao njegovati prema autentičnom duhovnom učitelju. Taj odnos mora biti veoma čist i želimo li da naša praksa bude uspješna tada trebamo imati veoma snažan i dubok odnos povjerenja i odanosti prema njemu.
Jedan od razloga zašto se budizam u cjelini a posebice Vajrayana toliko razvila i proširio Tibetom jest upravo u tome što su Tibetanci imali veoma snažnu vjeru u učenja, čistu viziju učenja. Za razliku od Tibeta, u Indiji se Vajrayana držala u velikoj tajnosti jer nije bio čest slučaj da ljudi imaju toliko jako povjerenje.

DOBROBITI PROBUĐENOG UMA

1a
S poštovanjem se prostirem Šugatama obdarenima Darmakajom,
kao i njihovim plemenitim sinovima,
i svima koji su vrijedni obožavanja.

1b
Ovdje ću objasniti kako se uključiti u zavjete Budinih sinova,
značenje kojih sam zgusnuo u suglasju sa spisima.

2
Tu nema ničega što već ranije nije objašnjeno
a ja nisam vješt u umijeću retorike;
stoga bez mogućnosti da drugačije obdarim druge,
pišem s ciljem približavanja (učenja) vlastitom umu.

3
Upoznavanjem s onime što je korisno,
zahvaljujući ovim riječima
snaga moje vjere će možda nakratko narasti.
Ako ove riječi ipak vide drugi
jednako sretni kao i ja, možda i njima budu značajne.

4
Slobodno vrijeme i obdarenost vrlo teško je pronaći,
ali budući da omogućuju ono što je značajno,
ako ih sada ne iskoristim,
kada će se tako savršena mogućnost ponovno pojaviti?

5
Baš kao što bljesak munje u mračnoj, oblačnoj noći
jasno na trenutak sve osvjetljava,
jednako se u ovom svijetu zbog moći Bude,
vrla misao rijetko i nakratko pojavljuje.

6
Budući da je vrlina uvijek krhka,
a velika snaga zla strahovito jaka,
kojom bi se drugom vrlinom zlo moglo prevladati
osim potpuno Probuđenim umom?

7
Svi Bude koji su kontemplirali mnoge eone
uvidjeli su njegovu korisnost;
kroz njega će nebrojene mase bića
brzo postići uzvišeno stanje blaženstva.

8
Oni koji žele uništiti mnoge jade (vlastitog)
uvjetovanog postojanja,
oni koji žele da sva bića dožive mnogobrojne radosti,
i oni koji žele iskusiti veliku sreću,
nikada ne smiju napustiti Probuđeni um.

9
U trenutku kada Probuđeni um naraste
u nemoćnima i okovanima u zatvoru kružnog postojanja,
oni će biti nazvani ‘sinovima Šugate’,
i bit će obožavani i od ljudi i od bogova ovoga svijeta.

10
On (Probuđeni um) je poput uzvišenog eliksira za dobivanje zlata,
jer preobražava naše nečisto tijelo
u neprocjenjivi dragulj Budinog obličja.
Stoga čvrsto zgrabi Probuđeni um.

11
Budući da je Neograničeni um jedinog Vodiča svijeta
istraživanjem shvatio njegovu dragocjenost,
sva bića koja se žele osloboditi svjetovnih boravišta
čvrsto trebaju zahvatiti dragocjeni Probuđeni um.

12
Sve druge vrline su poput stabla banane;
nakon davanja ploda jednostavno nestanu.
Ali vječno stablo Probuđenog uma
neprestano donosi plodove i zauvijek cvate.

13
Baš kao što bih se povjerio hrabrom čovjeku
kada sam jako uplašen,
povjerivši se Probuđenom umu bit ću
brzo oslobođen (patnje)
čak ako sam počinio i izuzetno strašna zla.
Zašto mu se onda oni savjesni ne posvećuju?

14
Upravo kao vatra na kraju eona,
on trenutačno guta sva velika zla.
Njegovim neprocjenjivim prednostima
učenika Šudanu je podučavao mudri Gospodin Maitreja.

15
Ukratko, treba uvidjeti
da je Probuđeni um od dvije vrste;
um koji se teži probuditi
i um poduzetan da to i učini.

16
Kao što je jasna razlika
između težnje za kretanjem i (stvarnog) kretanja,
tako i mudri razumije
razliku između to dvoje.

17
Iako um koji teži probuđenju
i u kružnom postojanju donosi velike plodove,
od njega ne dolazi neprekinuti tijek zasluga
kao što se događa poduzetnom umu.

18
Za onoga koji je savršeno dostigao takav um,
vođen mišlju da nikada ne okrene leđa
potpunom oslobađanju
nebrojenih oblika života

19
Od tog vremena dalje,
čak i dok spava ili je opušten,
moć zasluga (golema) poput neba
neprestano će rasti.

20
Za dobrobit privrženima manjem (vozilu),
to je logički ustvrđeno od strane samog Tatagate u
‘Sutri zatraženoj od Subahua’.

21
Čak i sama pomisao da se
živa bića oslobode glavobolje
predstavlja korisnu namjeru
obdarenu neograničenom dobrotom.

22
Čemu uopće spominjati (dobru)
namjeru da se rasprši njihov nezamislivi jad,
uz želju da svatko od njih pojedinačno
ostvari neograničene dobre kvalitete?

23
Posjeduju li dobru namjeru poput ove čak i očevi i majke?
Posjeduju li je bogovi i sveci?
Posjeduje li je i sam Brahma?

24
Ako bića nikada prije nisu čak ni sanjala o ovakvom stajalištu
pa ni zbog vlastite dobrobiti,
kako ono ikada može rasti za dobrobit drugih?

25
Namjera da se obdare sva bića,
koja u drugima ne raste čak ni zbog njihove vlastite dobrobiti,
jest neprocjenjiv dragulj uma
čije rođenje je besprimjerno čudo.

26
Kako mogu izmjeriti dubine
vrijednosti dragulja uma,
Paneceje koja oslobađa svijet patnje
i izvorom je sve njegove sreće?

27
Ako čak i (sama) dobrohotna namjera
nadmašuje obožavanje Buda,
čemu spominjati korist stvarnog nastojanja da se
sva bića bez izuzetka učine sretnima?

28
Iako se žele riješiti patnje,
(bića) hrle u samu patnju.
Iako žele posjedovati sreću,
poput neprijatelja je u neznanju uništavaju.

29
One koji su razdvojeni od sreće i opterećeni mnogim jadima,
On (Probuđeni um) ispunjava svim radostima,
rastjeravši svu patnju,

30
i čisteći svaku pomutnju.
Postoji li usporediva vrlina?
Postoji li čak i takav prijatelj?
Postoji li zasluga slična ovoj?

31
Ako je svatko tko uzvrati dobro djelo
vrijedan nekog poštovanja,
čemu spominjati Bodisatvu
koji čini dobro, a da ga nitko to nije zatražio?

32
Svijet slavi vrlim čovjekom
onoga koji ponekad bahato nekolicini bića daje malo obične hrane
dostatne tek za pola dana.

33
Što reći o onome
koji zauvijek daruje neusporedivo blaženstvo Sugata
beskrajnom broju bića,
uslišavajući tako sve njihove nade?

34
Buda je rekao da će svi koji posjeduju zlu misao
o dobročinitelju kakav je Bodisatva
boraviti u paklu onoliko eona
koliko je bilo zlih misli.

35
No ako prema njemu razviju vrli odnos,
plodovi (takvog odnosa) će se nebrojeno puta množiti.
Kad Bodisatve teško pate ne stvaraju negativnosti,
već im umjesto toga vrlina prirodno raste.

36
Klanjam se tijelu onoga
u kojem je rođen sveti dragocjeni um.
Ja tražim utočište u tom izvoru radosti
koji donosi sreću čak i onima koji ga pozljeđuju.

Odlomak iz teksta “Preokretanje patnje i sreće u prosvjetljenje”
Iskazivanje štovanja

Iskazujem poštovanje plemenitom Avalokiteshvari, prisjećajući se njegovih plemenitih kvaliteta:
“Uvijek sretan u sreći drugih
duboko tužan u njihovoj patnji
Onaj koji je potpuno ostvario plemenite kvalitete
i razumijevanje “Velikog suosjećanja”
i koji je podjednako odbacio svoju sreću i svoju patnju”

Uvod

Ovdje ću izložiti djelomične instrukcije o tome kako iskoristiti i sreću i patnju kao put ka Prosvjetljenju. To je neophodno učiniti želi li se voditi duhovni život, te doista najdragocjenije učenje na svijetu. Sastoji se od dva dijela: kako koristiti patnju kao Put i kako koristiti sreću kao Put. Svaki od njih će se prvo objasniti kroz relativnu istinu a potom i kroz apsolutnu istinu.

1. Kako koristiti patnju kao Put ka Prosvjetljenju

Kroz Relativnu istinu:
Kadgod da ste povrijeđeni od strane drugih osjetilnih bića ili bilo čim drugim, stvorite li naviku to promatrati samo kao patnju, tada čak kada se pojavi i najmanji problem, on će prouzročiti ogromnu tjeskobu u vašem umu. Razlog tome je taj što je u prirodi svakog opažanja ili ideje, sreće ili tuge, da postaje snažniji i snažniji svaki put kada ga ponovimo. Kako snaga ovog ponavljanog iskustva postepeno narasta, poslije nekog vremena većina onoga što opažate postat će stvarni uzrok koji će privlačiti nesreću i sreća nikada neće dobiti priliku.
Ako ne prepoznajete da sve zavisi od načina kroz koji vaš um razvija navike i prebacujete krivicu za ono što vam se događa na vanjske objekte i situacije, tada će se plamenovi patnje, negativne karme, agresivnosti i dr. bjesomučno širiti bez kraja. To je stanje koje opisuje izreka
“Sve pojave i opažanja narastaju poput neprijatelja” – cijeli svijet postaje neprijateljski.
Trebate doći do vrlo preciznog razumijevanja kako se glavni uzrok zbog kojeg su osjetilna bića u ovom degeneriranom dobu mučena tolikom patnjom krije u slabosti njihove razlikujuće svjesnosti.
Stoga, da ne bi bili povrijeđeni preprekama koje stvaraju neprijatelji, bolesti ili štetni utjecaji, nije dovoljno reći da će one same po sebi proći i više se nikada neće vratiti. Umjesto toga, to jednostavno znači da one neće biti sposobne da postanu prepreke na vašem putu ka Prosvjetljenju. Da bi to postigli, morate: Prvo, riješiti se stava da ne želite iskusiti patnju, i drugo, kultivirati odnos istinske radosti pri narastanju patnje.

a) Odbacivanje stava o patnji kao nečeg potpuno štetnog i nepoželjnog

Na temelju vlastitog iskustva ubjeđujte se ponovno i ponovno kolika je beskorisnost boli uključene u doživljavanju patnje kao nečeg potpuno štetnog i nepoželjnog, te kroz koliko nervozne tjeskobe prolazite u želji da se ona ne dogodi. Ponovo i ponovo trebate razmišljati “Od sada pa ubuduće, s kojom god patnjom da se suočim, neću postati zabrinut,” i tako u sebi razvijati snažan osjećaj hrabrosti.Beskorisnost doživljavanja patnje kao nečeg potpuno štetnog i nepoželjnog
Ako nešto možete učiniti da riješite problem, tada nema potrebe da zbog toga budete nesretni. Ako ne možete, ni tada neće pomoći to što ste nesretni.

Ogromna bol i stres

Ako niste postali uznemireni, snaga uma koju posjedujete će vam omogućiti da podnesete čak i najtežu patnju, koju ćete osjećati tek kao tanku i krhku pamučnu tkaninu.Ako ste nadvladani uznemirenošću, zbog opterećenosti uma stalnim osjećajem nesretnosti čak će i najmanji problem postati potpuno nepodnošljiv. Uzmimo primjer: Kada se zateknete u razmišljanju o prekrasnoj ženi ili muškarcu i pokušate se riješiti želje i prianjanja za njih, samo ćete se uzaludno iscrpiti. Slično tome, intenzivno se usredotočivši samo na bolne aspekte patnje, nećete biti sposobni razviti bilo kakvo strpljenje i istrajnost. Zato, kao što je rečeno u instrukcijama o “Pečaćenju vrata čula”, ne smijete se usredotočiti i vezati za patnju i njene karakteristike, već umjesto toga stvorite naviku da dovedete um kući gdje i pripada, boraveći u njegovom vlastitom prirodnom prostoru.

b) Kultiviranje odnosa radosti pri narastanju patnje

Praksa razvijanja radosti kroz uviđanje patnje kao pomoći na Putu
Kakva god patnja da se pojavi, ako joj se u to vrijeme ne suprotstavite kroz neki oblik prakse, onakve kakva odgovara sposobnostima vašeg uma, bit će teško bilo što pozitivno učiniti. Možete provesti puno vremena razmišljajući o tome kako bi bilo korisno imati takvo vješto sredstvo i koristiti patnju kao Put, ali će na takav način rezultat koji želite postići i dalje biti “udaljen kao zemlja od neba”. Stoga, koristite patnju kao temelj za slijedeće prakse:

a) Korištenje patnje u treningu odricanja

Priznajte si da onoliko dugo koliko budete u Samsari, bespomoćni i bez ikakve nezavisnosti, patnje koje će narastati nisu ništa nešto krivo i nepošteno, već su one sama priroda Samsare. Ako je toliko teško podnijeti čak i male patnje i boli “sretnih područja”, tada nema svrhe ni pominjati patnje nižih područja. Tada neka u vama naraste duboki osjećaj tuge i otrežnjenja, uz razmišljanje: “Oh, (Kyemaho!), Samsara je beskonačan i neizmjerno dubok ocean patnje!”, i kroz takvu misao okrenite um u pravcu Prosvjetljenja.

b) Korišćenje patnje u treniranju uzimanja Utočišta

Razmišljajte: Kroz sve ove živote, jedan za drugim, jedini izvor utočišta od stalne patnje i svih strahova koji me nikada nije iznevjerio su Buddha, Dharma i Sanga – Tri Dragulja. Zato se u potpunosti osloniti na njih, i što god da se desi, nikada ih neću odbaciti!”.Učinite ovo s čvrstim ubjeđenjem i zatim prakticirajte uzimanje Utočišta.

c) Korišćenje patnje za uklanjanje ponosa

Promotrite način kroz koji nikada niste uspjeli ostvariti slobodu (kako je već ranije objašnjeno), ne uspijevajući umaći kontroli koju patnja ima nad vama. Tada učvrstite um na ideji da trebate stati na kraj samoljublju i ponosu, koji uništavaju sve što je dobro i pozitivno, baš kao i ignoriranju te omalovažavanju drugih ljudi.

d) Korišćenje patnje za pročišćenje štetnih i negativnih činova

Sve patnje koje ste iskusili, kao i patnje koje su nezamislivo veće od njih dolaze kao posljedica vaših šetnih i negativnih djela (digpa).
Pažljivo razmotrite:
– Nepogrešivost Karme, zakona uzroka i posljedice
– Tendenciju Karme da neizmjerno narasta
– Da se nikada nećete suočiti sa rezultatima nečega što niste učinili
– Da što god da jeste učinili se nikada više neće izgubiti
Iz tih razloga, ako istinski ne želite patnju, tada se morate odreći uzroka patnje, negativnosti. Kroz “Četiri suprotstavljene sile” trebate uložiti svu svoju energiju u priznavanje i pročišćavanje svih negativnosti koje ste do danas nagomilali, s čvrstim ubjeđenjem da ih ubuduće nećete činiti.

e) Korišćenje patnje za pronalaženje radosti u pozitivnim činovima

Ako ste istinski željni iskusiti sreću koja je suprotnost patnji, tada morate učiniti napor da upražnjavate uzroke sreće, koji su pozitivni činovi. Razmišljajte o ovome podrobno, i istražite što možete učiniti da se pozitivni i korisni činovi uvećaju.

f) Korišćenje patnje u vježbanju suosjećanja

Razmotrite kako su sva osjetilna bića baš poput nas opterećena istom, ili čak i većom patnjom. Vježbajte se u razmišljanju: “kako bi bilo dobro kad bi ona bila slobodna od sve te patnje”. To će donijeti razumijevanje o tome kako prakticirati dobrohotnu naklonost – težnju da se pomogne onima koji nemaju sreće.

g) Korišćenje patnje u meditaciji “voljenja drugih više nego sebe”

Budući da je glavni razlog zašto niste slobodni od patnje taj što ste sebe samog doživljavali kao najveću dragocjenost od bespočetnog vremena do danas, sada se trebati vježbati kroz razmišljanje “Ja ću se brinuti samo za druge, jer su oni izvor sve sreće i blagostanja”.

* * * * *

Izuzetno je teško koristiti patnju kao Put kada vas gleda licem u lice. Stoga je suštinski važno na vrijeme postanete bliski s ovim praksama koje treba primijeniti u problematičnim situacijama, te primjenjivati posebno one u kojima imate jasno osobno iskustvo. Sama patnja kao podrška vašoj praksi nije dovoljna; morate biti sigurni da razvijate snažan, stabilan i kontinuiran osjećaj radosti koji proizlazi iz prepoznavanja onog što se događa. Kad god prakticirate ono što sam ovdje opisao, prepoznajte kako vam ta ista patnja koju iskusujete pruža ogromnu pomoć u cilju dostizanja velikog trajnog mira i sreće “viših područja” i samog Oslobođenja – koje je tako teško postići. Stalno razmišljajući ovako, naposljetku ćete čak i situacije vrlo intenzivne patnje moći preokrenuti u izuzetno slatku stvar, “poput slatkiša sa kandamonom i paprom”.
Kroz ova uputstva podrobno prolazite ponovno i ponovno, te dozvolite osjećaju unutarnjeg mira i sreće da postane navika. Kada to učinite, nabujalo obilje sreće unutar uma će učiniti patnju čula nezamjetnom.