Shechen budističko društvo
osnovano je 2001. godine, uz osobno pokroviteljstvo Shechen Rabjam Rinpochea, patrijarha Shechen loze, unuka i jednog od glavnih učenika Njegove Svetosti Dilgo Khyentse Rinpochea.
Iako je grupa koje se oslanjaju na tibetsko budističko učenje u Hrvatskoj bilo i ranije, jedna grupa poklonika spomenuog svjetonazora osjećala je potrebu direktno se povezati s ovom tradicijom koju i dan-danas predvode autentični učitelji, čije titule tantričkih majstora nisu tek mrtvo slovo na papiru.
Izbor je pao na Rabjam Rinpochea, po godinama mladog učitelja, ali s impresivnom biografijom; rođen kao unuk Dilgo Khyentse Rinpochea, poglavara Nyingma loze učenja i jednog od najvećih tantričkih majstora XX stoljeća. Još od svoje pete godine pod djedovim vodstvom počeo je s rigoroznim duhovnim treningom, koji ga je trebao pripremiti da jednog dana bude sposoban preuzeti svoj položaj vodećeg učitelja Shechen samostana.
Nakon djedove smrti 1991. godine postaje nositelj Shechen i Khyentse loza učenja, te otada neumorno radi na mnogobrojnim projektima koje mu je u nasljeđe ostavio Njegova Svetost Dilgo Khyentse Rinpoche.
Bez obzira na visoku duhovnu titulu i status u tibetskoj budističkoj zajednici, Rinpoche je do danas ostao izuzetno skroman čovjek u potpunosti okrenut duhovnoj praksi, tako da je među njegovim učenicima dobro poznata njegova sklonost da kad god može “zbriše” u osamu planinskih meditacijskih boravišta.
Vođen takvim saznanjem, utemeljitelj hrvatskog društva Mihajlo Pažanin 2001. godine posjetio je Nepal i susreo se s Rinpocheom, a u tim prvim susretima svesrdno mu je pomogao njegov prijatelj, liječnik tibetske medicine Ngawang Thinley.
Nakon nekoliko sastanaka Rinpoche pristaje preuzeti osobno vodstvo nad budućom Shechen grupom u Hrvatskoj, te daje dozvolu Mihajlu Pažaninu da je pokrene i počne s radom na upoznavanju njenih članova s temeljnim principima učenja i praksi sadržanih u Budinim učenjima.
Koliko je svoju zadaću shvatio ozbiljno, Rinpoche je pokazao već iduće godine kad je u listopadu 2002. posjetio Hrvatsku. Iduća posjeta uslijedila je 2005. godine, nakon čega su posjeti postajali sve češći: 2008, 2009 te 2010. kada je u Hrvatsku zajedno sa Rabjam Rinpocheom prvi put došao i Yangsi Dilgo Khyentse Rinpoche, mlada inkarnacija Dilgo Khyentse Rinpochea. S obzirom na izuzetno bliske veze između Khyentse loze i hrvatskog budističkog društva Shechen tijekom godina Hrvats,ku su posjetili i drugi vodeći učitelji iste tradicije poput Jigme Khyentse Rinpochea i Dzigar Kongtrula. Vrhunac dugogodišnje odlične suradnje konačno je potvrđen 2011. godine kada je donesenba odluka da Hrvatska postane glavni europski centar za studij i praksu duhovne loze Dilgo Khyentse Rinpochea.
*******
Shechen budističko društvo danas djeluje pod direktnim vodstvom Rabjam Rinpochea, te ima za cilj omogućiti svojim članovima detaljno upoznavanje sa svim elementima budističkog učenja, posebice onakvih kakvi su sačuvani u Nyingma tradiciji Khyentse loze učenja. Specifičnost ovakvog pristupa jest inzistiranje na praktičnom pristupu budističkim znanjima, te njihovoj provjeri u susretu sa svakodnevnim životom.
Kako bi se izbjegle zamke gubljenja u teoretiziranju ili krivog pristupa praksama, ključnu ulogu igraju takozvane “suštinske upute” živog učitelja, koji kroz njih daje ključeve za ispravno razumijevanje i prakticiranje.
To je osobito važno u susretu s praksama tantre i Dzogchena, gdje je bez živih uputa učitelja učenik posve nemoćan bilo što kvalitetno učiniti.
Bez obzira što počiva na tradiciji, Shechen budističko društvo nema za cilj od svojih članova stvarati ” budiste”, “meditante” ili “tibetske tantrike”, koji u nemogućnosti da se nose sa svojim životom izlaz pronalaze u traženju novog, “duhovnijeg” identiteta.
Tako nešto bilo bi potpunosti u suprotnosti s izvornim ciljevima učenja, koji su jednostavni i transparentni: oslobođenja od svih oblika patnje i nezadovoljstva te ostvarenja istinske sreće još u ovom životu.
Drugim riječima, cilj učenja jest vratiti osobu u realnost situacije u kojoj živi, otvoriti joj oči za kvalitetnije načine u suočavanju s njom i prevazilaženje svega onog što je koči da njene autentične ljudske vrijednosti izađu na svjetlo dana. Sva učenja i prakse su samo pomoć u tom cilju, te sama po sebi nemaju druge uloge do te da nas, kako tradicija kaže, “prevedu na drugu stranu”.
