ucenja

 

Dilgo Khyentse Rinpoche - Apsolutna Bodhichitta


Ulomak iz knjige "Prosvjetljena hrabrost"

Promatraj sve fenomene kao san.

Ako imamo neprijatelje, tad stvaramo naviku razmišljati o njima kao o trajno neprijateljski nastrojenima. Pri tom možda osjećamo da su oni bili neprijatelji naših predaka u prošlosti, da su u sadašnjosti protiv nas, te da će mrziti i našu djecu u budućnosti. Možda tako razmišljamo, no stvarnost je zapravo sasvim različita. U stvari, mi ne znamo što smo bili i gdje smo živjeli u našim prethodnim životima, tako da nije izvjesno da li su danas nama suprotstavljeni ljudi u prošlosti bili naši roditelji! Kad umremo, više nemamo ideja gdje ćemo se preporoditi, te nemamo saznanja hoće li ti naši neprijatelji možda postati naši očevi ili majke. U sadašnjosti možda imamo potpuno povjerenje u svoje roditelje koje toliko volimo, no kad oni odu iz ovog života, tko može garantirati da se neće ponovno roditi među našim neprijateljima? Budući da su nam nepoznati naši prošli i budući životi, imamo utisak da su nam sadašnji neprijatelji utvrđeni u svom neprijateljstvu prema nama, te da će nam naši sadašnji prijatelji uvijek ostati takvi. To samo pokazuje da nikad nismo stvarno razmislili o tom pitanju.
Razmotrimo li sve ovo pažljivo, možemo se poslužiti slikom situacije u kojem puno ljudi radi na nekom zahtjevnom projektu. U jednom trenutku svi oni su prijatelji, osjećaju međusobnu bliskost, vjerujući jedni drugima i čineći si razne usluge.
No, tad se nešto dogodi i oni postaju neprijatelji koji povrjeđuju ili čak ubijaju jedni druge. Takve stvari se događaju, a takvi obrati se ponekad pojavljuju i po nekoliko puta tijekom jednog života - samo iz razloga što su sve složene stvari i situacije netrajne.
Ovo dragocjeno ljudsko tijelo, uzvišeni instrument za postignuće prosvjetljenja, samo po sebi je netrajan fenomen. Nitko ne zna kad će i kako nastupiti smrt. Mjehurići se pojavljuju na površini vode, no već u idućem trenutku više ih nema, oni nemaju trajnost. Isto je i sa dragocjenim ljudskim tijelom kojeg smo uspjeli pronaći. Prije nego što se uključimo u praksu, najčešće protratimo sve vrijeme ovoga svijeta, no tko zna kad će ovaj naš život jednostavno prestati? A jednom kad izgubimo naše dragocjeno ljudsko tijelo, naše duhovna struja, nastavljajući svoje postojanje, može nas odvesti rođenju među životinjama ili jednom od paklova ili božanskih svjetova gdje je duhovni napredak nemoguć. Čak i život u božanskim uvjetima, gdje je sve lako i udobno, predstavlja situaciju nepodesnu za praksu, s obzirom na neprekidnu neumjerenost i zaluđenost uma koji čine glavnu odliku postojanja bogova.
U sadašnjosti, vanjski svijet - zemlja, kamenje, planine, stijene i litice - percepciji naših čula čini se trajan i stabilan, poput kuće sagrađene od armiranog betona, za koju vjerujemo da će trajati generacijama. U stvarnosti, ne postoji ništa stvarno postojano; sve to nije ništa drugo do grada iz snova.
Kakve su samo zgrade njihovi dobročinitelji podizali za njih u prošlosti dok je Buddha živio okružen mnoštvom Arhata i dok je učenje napredovalo! No, sve to bilo je netrajno; danas od svega toga nije ostalo ništa osim prazne zemlje. Na isti način, na sveučilištima Vikramashila i Nalanda,7 tisuće pandita provodili su vrijeme podučavajući ogromne redovničke zajednice. Sve je netrajno! Danas se tamo ne može pronaći niti jedan redovnik, niti jedan svezak Buddhinih učenja.
Uzmimo primjer iz ne tako davne prošlosti. Prije dolaska kineskih komunista, koliko je samostana bilo na području koje se nazivalo Tibetom, zemljom snjegova? Koliko hramova i samostana je bilo u njemu, u Lhasi8, u Samyeu i Trandruku? Koliko je u njima bilo dragocjenih predmeta, simbola Buddhinog Tijela, Govora i Uma? Danas se tamo ne može naći čak ni jedna statua. Sve što je preostalo u Samyeu je otprilike veličine ovog šatora, jedva veće od stupe. Sve je odneseno, razbijeno ili oštećeno, a sve velike statue su uništene. Sve te stvari su se dogodile, sve to demonstrira netrajnost.
Pomislite na sve lame koje su došle živjeti u Indiju, kao što su Gyalwa Karmapa, Lame Kalu Rinpoche i Kyabje Dudjom Rinpoche; pomislite na sva učenja koje su dali, i koliko su doprinijeli očuvanju Buddhinih učenja! Svi su oni umrli. Mi ih više ne možemo vidjeti, te oni danas predstavljaju samo objekte kojima usmjeravamo svoje molitve i vjeru. Sve je to zbog netrajnosti. Na isti način trebamo razmišljati o našim očevima, majkama, djeci i prijateljima... Kad su Tibetanci pobjegli u Indiju, za mnoge od njih su klimatski uvjeti bili preteški, te su oni masovno umirali. Samo u mojoj družini bile su tri do četiri smrti svakog dana. To je netrajnost. Nema te stvari koja postoji a da je stabilna i trajna.
Ako razumijemo netrajnost, bit ćemo sposobni staviti u praksu sveta učenja. No, nastavimo li razmišljati da će sve ostati kao što jest, tad se ponašamo kao bogati ljudi koji i na samrtnoj postelji raspravljaju o poslovnim projektima! Takvi ljudi nikad ne pričaju o budućim životima, zar ne? To samo pokazuje da uvažavanje činjenice smrti nikada nije dotaklo njihovo srce. To je njihova pogreška, njihova zabluda.
Što je zabluda? Kako ćemo je definirati? Ona je nalik luđaku koji usred hladnog zimskog dana skače u vodu da bi se okupao, previše pomućenog uma da bi uvidio da će mu se tijelo smrznuti. Za takvog čovjeka mislimo da je lud, no na potpuno isti način Bodhisattva, kad pogleda na nas čistog uma slobodnog od zabluda, vidi naše aktivnosti jednako ludima! Trebali bi biti prilično uvjereni u činjenicu da smo posve obuzeti zabludom, te da stvari koje vidimo na uobičajeni način, razdvojene od naših umova, same po sebi nemaju ni najmanji stupanj stvarnosti.
No, što je to što stvara tu iluziju? To je um, a on to čini tako da uzima za stvarno ono što je iluzorno i nepostojeće. Međutim, mi trebamo jasno razumjeti da je takva zabluda posve različita od uma, Buddha prirode ili Sugatagarbhe; zato to nije nešto što bi bilo nemoguće promijeniti.
Pa što onda činiti s umom, tim tvorcem iluzija? Može li se uopće i za um reći da postoji? Da bi to razumjeli, moramo

Analizirati nerođenu prirodu svjesnosti.

Kad u onome što držimo za svoj um naraste ljutnja, spremni smo zaboraviti čak i opasnosti koje nam možda prijete. Lica nam preplavi gnjev, grabimo oružje i čak smo spremni ubiti mnoštvo ljudi. No, ta ljutnja je iluzija; ona u stvari nije nikakva velika snaga koja navaljuje na nas. Ona postiže samo jednu stvar, a to je da nas šalje u pakao, iako u stvari ona nije drugo do misli, neznatne misli. Ona je samo misao, pa opet…
Uzmimo za primjer bogatu osobu. Ona je bogata, sretna i veoma zadovoljna sama sa sobom, te razmišlja "ja sam bogata". No, u slučaju da svu njezinu imovinu konfisciraju činovnici ili neka druga osoba, ona će pasti u depresiju i jad. Ta radost je um. Ta tuga je um. A taj um je misao.
Što možemo reći o tim takozvanim mislima? U ovom trenutku, dok ja podučavam Dharmu, razmotrimo mentalno iskustvo koje imate dok me pažljivo slušate. Ima li ono oblik ili boju? Možemo li ga pronaći u gornjim ili donjim dijelovima tijela, u očima ili ušima? Ono što nazivamo umom u stvari uopće nije ovdje. Ako je on stvarno nešto, morao bi imati svoje karakteristike, poput boje. Morao bi biti bijel, žut, itd., ili bi morao imati oblik kao što ga imaju stup ili vaza. Morao bi biti velik ili malen, star ili mlad, itd. Promatrate li sebe iznutra, saznat ćete da li um postoji ili ne postoji. Uvidjet ćete da um ne počinje, ne završava, niti bilo gdje boravi; da nema boju ni oblik, te da ga se ne može pronaći ni unutar ni izvan tijela. A kad uvidite da on ne postoji kao bilo koja stvar, tad ostanite boraviti u tom iskustvu bez pokušaja da ga označite ili definirate.
Kad stvarno ostvarite postignuće ove praznine, bit ćete poput velikog Milarepe ili Guru Rinpochea, koji su ostajali nedotaknuti vrućinom ljeta i hladnoćom zime, niti ih se moglo spaliti u vatri ili utopiti u vodi. U praznini nema ni bola ni patnje. Mi, s druge strane, ne razumijemo praznu prirodu uma, tako da čak i kad nas ugrize sasvim mali kukac, počnemo misliti: "Joj! ugrizao me je. To boli!"; ili kad netko kaže nešto neljubazno, postajemo ljuti. To je znak da nismo uvidjeli praznu prirodu uma.
Čak i ako smo uvjereni da su naši tijelo i um po svojoj prirodi prazni, čak kad to uvjerenje, koje se obično naziva protuotrovom, naraste u našem umu, kaže se da:

Protuotrov će nestati sam od sebe.

Ljudi koji pitaju za učenja Dharme to čine iz straha pred onim što im se može dogoditi nakon smrti. Odluče da moraju uzeti utočište, od lame zatražiti upute i zatim se potpuno usredotočiti na praksu: stotinu tisuća prostracija, stotinu tisuća prinosa mandale, ponavljanje formule utočišta itd. To su, naravno, pozitivne misli, ali misli, budući da nisu čvrste prirode, ne traju vrlo dugo. Kad učitelj više nije prisutan i nema više nikoga tko bi nam mogao pokazati što treba i što ne treba činiti, tad većina praktikanata završava onako kako kaže izreka: Stari yogiji postaju bogati; stari učitelji se žene. To samo pokazuje da su misli netrajne, te trebamo imati na umu da je svaka misao ili protuotrov - čak i misao o praznini - po svojoj prirodi prazna i bez čvrstog postojanja.

Priroda puta počiva u alayi.

No, kako bi to trebali počivati u praznini, slobodni od svih mentalnih aktivnosti? Recimo za početak da stanje uma mislećeg "Ja" nema nikakvu zbiljsku stvarnost. Iako je tako, mi ipak imamo osjećaj nečeg stvarnog i postojanog što nazivamo "Ja", koje je podržavano tijelom s njegovih pet čulnih moći i osam svijesti. To su tehnički pojmovi i nije ih lako razumjeti. Ako, na primjer, oko opazi oblik, viđenje se pojavljuje zahvaljujući svjesnosti oka. Ako je oblik nešto ugodno, tad razmišljamo "to je dobro, to mi se sviđa". Ako vidimo nešto zastrašujuće, duha na primjer, ili nekoga s puškom tko se sprema da nas ubije, tad počinjemo misliti kako ćemo biti ubijeni i reagiramo panično. Međutim, prava istina je da se ti vanjski događaji, koji se naizgled događaju "tamo vani", u stvari događaju "ovdje", "unutra" i stvaraju ih naši umovi.
Što se tiče tog gdje su u ovom trenutku smješteni naši umovi, možemo reći da su oni povezani s našim tijelima, te da zahvaljujući njihovoj kombinaciji imamo sposobnost govora. Šator kojeg drže konopci nategnuti s njegovih strana i s drvenim stupom u sredini postaje mjesto u kojem možemo boraviti. Na isti način naše tijelo, govor i um privremeno borave zajedno. No, kad umremo i naši umovi odu u bardo, naša tijela će ostati iza nas a govor potpuno prestati postojati. Naše umove pri tom neće pratiti bogatstvo koje smo prikupljali tijekom života, niti naši očevi i majke, niti naši rođaci i prijatelji. Bit ćemo sami, praćeni dobrom ili zlom koje smo počinili, koje ne možemo otresti od sebe, baš kao što se ne možemo otresti ni vlastite sjene.
Tijelo koje u smrti ostavljamo iza sebe naziva se leš. Bilo da se radi o tijelu naših roditelja ili relikvijama našeg učitelja, ono je svejedno samo leš. Iako i leševi imaju oči, s njima ništa ne mogu vidjeti; ne mogu slušati svojim ušima niti govoriti svojim ustima. Možemo ih tretirati s poštovanjem, oblačiti u brokatnu odjeću i postavljati na tronove, ili se prema njima možemo ponašati grubo, spaljujući ih u vatri ili bacajući ih u vodu. Leševima je svejedno. Oni su bez uma baš poput stijenja, nisu ni sretni ni tužni.
Kad je um pozitivan, tijelo i govor, sluge uma, također će biti pozitivni. No kako učiniti um pozitivnim? U ovom trenutku mi se prianjamo za pomisao da su naši umovi stvarni entiteti. Kad nam netko pomogne, pomislimo "Ta osoba je bila tako dobra prema meni, zauzvrat i ja prema njoj moram biti dobar i učiniti je prijateljem za živote i živote koje će doći". To samo pokazuje da ne razumijemo praznu prirodu našeg uma. O našim neprijateljima razmišljamo o tome kako da ih povrijedimo što je više moguće, po mogućnosti da ih ubijemo ili bar lišimo sve njihove imovine. Tako razmišljamo samo zbog toga jer mislimo da je naša ljutnja istinski i trajni fenomen - iako to uopće nije. Iz tog razloga trebamo počivati u praznoj prirodi uma daleko od svih mentalnih rasprava, u tom stanju koje je slobodno od prianjanja, u jasnoći koja je daleko od svih koncepata.
Da bi priveli opis apsolutne Bodhichitte kraju, korijenski tekst kaže:

Nakon meditacije, doživljavaj fenomene kao nestvarne.

Kaže se da se kad osoba završi s meditacijom, svi fenomeni, ona sama i vanjski fenomeni, svijet i njegovi stanovnici pojavljuju kao da su iluzorni. To međutim treba razumjeti na ispravan način.
Kad veliki Bodhisattve dolaze na svijet da ostvare dobro za sva bića, ustoličujući ih na putu oslobođenja, oni to ne čine zato što ih na to tjeraju njihova karma ili nečiste emocije.
Kao što možemo pročitati u pričama iz njegovih prošlih života, Gospodar Buddha, dok je još bio Bodhisattva, preporađao se među pticama i jelenima, sve u cilju da ih podučavanjem približi putu vrline. Preporađao se i kao vladar svijeta koji je prakticirao veliku darežljivost, dok bi kasnije u svojoj potrazi za Dharmom, ne bi li čuo samo nekoliko redaka učenja, bio voljan spaliti svoje tijelo i skočiti u vatru ili vodu, potpuno nezabrinut za svoj život. Budući da je spoznao prazninu, pri tom uopće nije proživljavao patnju. Mi to nećemo moći sve dok ne spoznamo isto i dok se prianjamo za ideju da je sve trajno i stabilno. To trebamo imati na umu tijekom svojih svakodnevnih života.